S imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog

( Bismillahir-Rahmanir-Rahim )

Islam i ljudska prava
Vlastitim primjerom pozivati u islam

Kao što je muslimanima zabranjeno da skrnave i ruše tuđe vjerske objekte, zabranjeno im je i da vrše nasilje i presije nad onima koji u njima borave, svejedno bilo to u okolnostima mira ili rata. O tome postoje mnogi historijski dokumenti koji sadrže preporuke halifa vođama vojski, te ugovori koji su zaključeni tokom islamske historije. Poznat je dokument Omera b. el-Hattaba, r.a., u kome se daju sve garancije slobode vjeroispovijesti kršćanima u Jerusalemu. Materijalni argument netaknutih historijskih mjesta za obredoslovlja kršćana i židova najbolje tome svjedoči

Piše: Emir Demir, prof.

Pravo ispovijedanja vjere ili sloboda uvjerenja smatra se najvažnijim pravom svakog čovjeka. Vjera je jedna od pet nužnosti, pa čak i najpreča nužnost koja se često preferira i nad samim pravom na život. Zato je borba na putu vjere propisana, i to životom, imetkom, jezikom i perom, kako bi se garantirala sloboda vjeroispovijesti i kako bi čovjek živio časnim i ponosnim životom, u harmoniji sa svojim uvjerenjima. Naročito se to odnosi na vjeru koja nepobitna i postojana, onu koju je Allah Uzvišeni objavio i garantirao da neće biti iskrivljena ili izmijenjena. To je vjera koja je u potpunoj suglasnosti sa ljudskom prirodom i stvarnošću, a čovječanstvu daje ispravnu viziju o kosmosu, životu i čovjeku. Pravo na ispovijedanje vjere je usko vezano za razum i razmišljanje, slobodu htijenja, odabira i ličnog zadovoljstva. Uvjerenje proizilazi iz srca, a niko nad njim nema ovlasti, osim Allah Uzvišeni. Zato je časni Kur'an posebno naslovio slobodu vjeroispovijesti i pravo na javno ispovijedanje vjere, uz upozorenje na zabludu i anarhiju. Uzvišeni kaže: Nema prisile u vjeru, pravi put se jasno razlikuje od zablude! (El-Bekare, 256.) Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto bi onda ti nagonio ljude da budu vjernici? (Junus, 99.) Kur'an daje smjernice ka ispravnoj vjeri, a to je vjera koja je čovjeku prirođena. Uzvišeni kaže: Ti upravi lice svoje vjeri iskreno; vjeri Allahovoj čistoj prema kojoj je ljude stvorio. Nema izmjene Allahove vjere, to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er-Rum, 30.) Potom, Kur'an prijeti onome ko se udalji od ispravnog vjerovanja u Allaha Uzvišenog i Njegovog jasnog zakona, nakon što Ga je spoznao. Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29.) Čovjek biva rođen u prirodnoj vjeri, ali se ona mijenja utjecajem drugih ljudi ili šejtanskim insinuacijama. Poslanik, s.a.v.s, kaže: ''Svako dijete se rađa u prirodnoj vjeri, pa ga roditelji odgoje u judaizmu, kršćanstvu ili vatropoklonstvu.“

Vjerska tolerancija

Islam garantira slobodu ispovijedanja vjere, a zabranjuje prisilno uvođenje drugih u vjeru. Islam potvrđuje vjersku toleranciju, onako kako to historija nikada prije nije zapisala. To se očituje iz nekoliko sljedećih principa:

a) Sloboda vjeroispovijesti nemuslimanima

Islam ne prisiljava punoljetnog i pametnog čovjeka da prihvati islam, iako je sasvim jasno da je islam istinska vjera i da je uvjerenje koje islam promovira jedini pravi put koji je u potpunoj suglasnosti sa razumom. I pored toga, pametnom i punoljetnom čovjeku prepušta se na volju i izbor njegovo vjersko opredjeljenje, s tim da takav odabir preuzima na svoju vlastitu odgovornost. U prethodnom ajetu je rečeno: Nema prisile u vjeru, pravi put se jasno razlikuje od zablude! (El-Bekare, 256.) Kur'an u više ajeta potvrđuje ova značenja. Uzvišeni kaže: Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa, zašto bi onda ti nagonio ljude da budu vjernici? (Junus, 99.) Nije na tebi njihova uputa, jer Allah izvodi na pravi put koga On hoće! (El-Bekare, 272.) Uputa je od Allaha, a Poslanik, s.a.v.s, islamski pozivači i učenjaci poslije njega su samo dostavljači, savjetodavci i opominjači. Ti opominji, tvoje je da opominješ; ti vlasti nad njima nemaš! (El-Gašijeh, 21.-22.)

Stoga, islam čovjeku prepušta odabir i slobodu vjeroispovijesti, jer se vjerovanje u osnovi temelji na potvrdi i pokornosti srca, a ne znači isključivo izgovaranje jezikom ili izvršavanje religijskih obreda. Zato Kur'an poziva na upotrebu razuma i ulaganje intelektualnog truda za spoznaju istine kako bi došli do spoznaje Jedinog Stvoritelja. Islam motivira ljude da spoznaju istinske činjenice i da otkrivaju tajne kosmosa i bogatstva Zemlje.

b) Tolerancija prema tuđim bogomoljama

Ovo je dio slobode vjeroispovijesti i poštivanja odabira čojeka. Stoga, islam nemuslimanu daje slobodu da izvršava svoja obredoslovlja koja su u skladu sa njegovim uvjerenjima, a potom zabranjuje skrnavljenje vjerskih objekata u kojima se vrše vjerski obredi. Kao što je muslimanima zabranjeno da skrnave i ruše tuđe vjerske objekte, zabranjeno ime i da vrše nasilje i presije nad onima koji u njima borave, svejedno bilo to u okolnostima mira ili rata. O tome postoje mnogi historijski dokumenti koji sadrže preporuke halifa vođama vojski, te ugovori koji su zaključeni tokom islamske historije. Poznat je dokument Omera b. el-Hattaba, r.a., u kome se daju sve garancije slobode vjeroispovijesti kršćanima u Jerusalemu. Materijalni argument netaknutih historijskih mjesta za obredoslovlja kršćana i židova najbolje tome svjedoči. Također, primjer vjerske tolerancije Bošnjaka muslimana tokom agresije na BiH, kada tuđe vjerske objekte nisu uzeli za strateški cilj uništavanja, najbolji je svjedok civilzacijski izgrađene svijesti Bošnjaka o vjerskoj toleranciji. S druge strane, protekla agresija je i svjedok sistematskog uništavanja mnogih islamskih vjerskih objekata i simbola, pa i etničkog istrebljenja svih onih koji su makar imali formalnu vezu sa riječima ''la ilahe illellah''.

c) Humani odnos prema nemuslimanima

Islam nalaže muslimanu da se prema svim ljudima odnosi u skladu sa prefinjenim moralnim vrlinama i da pazi na svoje okruženje. Islam traži od muslimana da učestvuje u humanim djelima dobročinstva i samilosti, počevši od lijepog ophođenja prema roditeljima mnogobošcima do dobrostivosti prema ratnim zarobljenicima, te materijalnog pomaganja rodbine, održavanja rodbinskih i komšijskih odnosa sa nemuslimanima.

Allahov Poslanik, s.a.v.s, posjećivao je ehlul-kitabije, kršćane i židove, lijepo bi ih dočekivao, činio im dobro i obilazio njihove bolesne. Muslimani su se pridržavali njegovog pravca tokom čitave islamske historije. Ovakvo visokomoralno ponašanje bilo je najbolje sredstvo poziva drugih u islam, pa su ga zavoljeli, prihvatali i u milionskim skupinama u njega ulazili. Današnji muslimani su odgovorni ukoliko svojim nesmotrenim i neuljudnim ponašanjem naprave jaz između sebe i onih koji su predmet njihovog poziva. Nažalost, pojedinci su danas oholim odnosom i izolacionističkim kodeksom napravili barijere čak i prema muslimanima koji nisu dovoljno svjesni svoje vjere, a kamoli da budu lijep primjer nemuslimanima! Njima se mora jasno reći da ideja islama nije zasnovana na pretjeranoj začahurenosti, već na otvorenosti i transparentnosti. Zato musliman, posebice u ovom vremenu gubitka cjelokupnog islamskog državnog svjetonazora, tj. hilafeta, treba više posvetiti pažnju pozivu u principe islama, a ne da njegov primarni zadatak bude javno prozivanje pogrešnih postupaka. Zar Omer b. el-Hattab, r.a., nije privremeno ukinuo kaznu za krađu u godinama velike oskudice? Zato uzmite pouku, o vi koji pameti imate!

Islam ne pravi razliku pri humanom odnosu prema drugima na osnovu vjere i uvjerenja. Zato obavezuje pravednost prema svim ljudima i općenitu zabranu nepravde, tj. nalaže čuvanje života, tijela, imetaka i časti muslimana i nemuslimana. Islam naređuje pravednost, čak i prema najžešćem neprijatelju nemuslimanu: Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. (El-Maide, 8.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže: ''Ko učini nepravdu nemuslimanu, koji je pod garancijama muslimanima, ili ga zakine u njegovom pravu, ili ga preoptereti preko njegovih mogućnosti, ili nešto njegovo bespravno uzurpira, ja ću mu biti protivnik na Sudnjem danu.“ El-Hatib, sa dobrim lancem prenosilaca, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: ''Ko uznemiri nemuslimana, koji je pod garancijama muslimana, ja ću mu biti protivnik na Sudnjem danu, a kome ja budem protivnik na Sudnjem danu, dobit ću parnicu protiv njega.“ U predaji od Poslanika, s.a.v.s., stoji: ''Ko uznemirava nemuslimana, koji je pod garancijama muslimana, i mene uznemirava, a ko mene uznemirava, uznemirava Allaha!“

Omer b. el-Hattab, r.a., pitao bi ljude koji su dolazili iz udaljenih islamskih pokrajina o stanju nemuslimanskog stanovništva, kao što je pitao za stanje muslimana, namjesnika i sudija.

Lijepo i humano ophođenje prema nemuslimanima bio je glavni povod da zavole i uđu pod zastavu islama.

d) Materijalna saradnja muslimana i drugih

Islam dozvoljava potpunu, pravednu i jednaku materijalnu saradnju sa nemuslimanima, a u okviru islamskog svjetonazora garantuje im prava i obaveze koje su već propisane muslimanima.

Rezultat toga je činjenica da su nemuslimani živjeli u okrilju islamskog hilafeta tokom svih ovih stoljeća uživajući potpunu sigurnost i jednakost u ophođenju i učešću u materijalnim i naučnim aspektima života, kao i u državnim institucijama. Istina je da se kroz historiju znala nesmotreno desiti pogrešna interpretacija ovih prava, ali muslimani nikada tokom svoje vladavine nisu sistemski poništavali i ignorirali prava nemuslimana, kao što su to muslimani doživjeli u Španiji, Palestini i ostalim podnebljima naše planete. Nije posebno potrebno govoriti o protekloj agresiji na BiH. Islamskoj toleranciji kroz čitavu ovu historiju nije moguće naći sličan primjer ili pandan. O tome najbolje govore svjedočenja orijentalista i historičara. Pametnom je dovoljno to komparirati sa torturom Rimljana prije islama nad sljedbenicima Isaa, a.s., istrebljenjem muslimanima u Španiji, te genocidnim krstaškim ratovima na području Šama u srednjem vijeku. I danas su mnogi muslimani žrtve vjerske i nacionalne netrpeljivosti i netolerancije, a o tome ćemo, inšallah, drugom prilikom.
_________________